Svaki grad ima svoje heroje, ljude koji su svojim djelovanjem i radom ostavili trag i dali svoj doprinos. No, oni čiji su rezultati ušli u trajno naslijeđe generacija koje dolaze, prava su rijetkost.
Upravo takav je profesor Dragutin Fabijanić, dobitnik Nagrade za životno djelo Grada Jastrebarskog u 2025. godini kojem je glazba životni poziv, a Glazbena škola Jastrebarsko postignuće koje ostaje na čast cijeloj zajednici.
Glazbu je zavolio još u najranijem djetinjstvu, u tadašnjoj limenoj glazbi vatrogasnog društva u Domagoviću, na klarinetu, zajedno s bratom Petrom. Od 1968. zavolio je saksofon, a ta će se ljubav kasnije pokazati fatalnom – zbog Škole saksofona koja u Jasku danas dovodi mlade glazbenike s međunarodne scene.
Među brojnim uspjesima, nebrojenim minutama provedenim na pozornici, za dirigentskom palicom i nad notama, ipak treba istaknuti Vaše najveće djelo – stvaranje Glazbene škole Jastrebarsko. Trajalo je to dugih 25 godina, no Vaš san itekako je postao stvarnost i Jaska se danas može ponositi modernom i kvalitetnom glazbenom školom. Vratimo se na početak, sredinom devedesetih došli ste za ravnatelja Centra za kulturu, je li tada sve krenulo?
Da, bilo je to u poslijeratnim godinama, kad je Centar za kulturu zamijenio dotadašnje Narodno sveučilište. Ideja mi je bila javiti se na natječaj za ravnatelja Centra za kulturu, ali s ciljem osnivanja Glazbene škole. Radio sam u Glazbenoj školi Pavao Markovac u Zagrebu gdje je bio velik broj polaznika iz jaskanskog kraja. Ta su djeca putovala satima da bi došli do Zagreba, pogotovo iz krajeva koji nisu bili dobro povezani, za razliku od primjerice nas u Domagoviću koji smo imali vlak. Tu mi se stvorila iskra – ajmo napraviti glazbenu školu u Jaski. Već su tada postojali neki tečajevi, no to nije bilo dužeg vijeka.
Prvo natjecanje učenika glazbenih škola u Jaski je održano u Centru za kulturu. To je bio povod da se stvori „šušur“ oko Glazbene škole. Centar za kulturu je bio u dosta lošem stanju, pa je ta organizacija bila jako izazovna. Naravno, natjecanje je bilo usred zime, u veljači. Uspjeli smo sve organizirati, i unatoč tim uvjetima, atmosfera je bila topla i svi su bili zadovoljni. To je zapravo bila prekretnica. Tada sam krenuo s glazbenim tečajevima po programu osnovnih glazbenih škola, već u godinu dana smo porasli s 25 na 80 učenika. Tu smo se podijelili na Centar za kulturu i Glazbenu školu.
Jeste li u tim samim počecima uopće mogli zamisliti da će Jaska danas imati glazbenu školu koja se ističe u cijelom okruženju – zbog kvalitetnih učenika, profesora, vodstva, ali ponajprije i čvrstih temelja?
To se nekako osjetilo do početka, među profesorima, učenicima, pa i roditeljima. U Centru za kulturu gdje smo provodili nastavu bila je stvarno gužva, malo prostora, tu je još bilo i Kazalište, stvarno su uvjeti za nastavu bili svakakvi, no svi smo bili svjesni tog revolucionarnog trenutka i ništa nam nije bilo teško. Atmosfera je bila sjajna, svi smo bili entuzijasti.
Moramo reći kako oko Glazbene škole uvijek vlada neka dobra atmosfera. Nema natjecanja između Vas i današnje ravnateljice Ive Barač, već se, baš suprotno, osjeća veliko poštovanje. Što je tome razlog?
Ono što je jako važno istaknuti – danas nam se vraćaju nekadašnji učenici, današnji profesori. Sve nas je povezivala ta velika želja za stvaranjem nečeg novog, za stvaranjem škole koja će biti na čast cijeloj Jaski. Možda smo baš zbog te stalne borbe bili i toliko povezani. I danas smo.
Ključna godina zapravo je preseljenje škole u tadašnji dom Hrvatske vojske u Jastrebarskom. Je li bilo teško dovesti prostore na razinu na kojoj su danas?
U jesen 2006. godine dobili smo na korištenje dio prostora u domu Hrvatske vojske. Ali samo lijevu stranu, no morali smo pisati dopis za svako korištenje dvorane. S vremenom se to sve posložilo, ali lijepo se sjetiti tih početaka. Bilo je to prekrasno vrijeme.
Glazbena škola Jastrebarsko danas ima dobre uvjete za rad, preko 200 učenika, a nove prostore za dio nastave uskoro bi trebala dobiti i u dvorcu Erdödy.
Podržavam tu ideju, ali sam svojima u Glazbenoj školi više puta rekao – ovo mi ne puštajte! Dvorac je preko puta Glazbene škole, sigurno je to dobra nadogradnja, za dio nastave, ali i sjajan sadržaj dvorcu. Glazbena škola je na prekrasnom mjestu, preko puta parka, ljudi su tu oduvijek voljeli doći, dobro su se tu osjećali na natjecanjima.
Osim u Glazbenoj školi, Vaš je glazbeni doprinos neizostavan u očuvanju tradicije puhačke glazbe, možete li se kratko osvrnuti i na taj dio svog stvaralaštva?
Samo godinu dana nakon što sam diplomirao, 1983. godine, u Cvetkoviću je otišao kapelnik u puhačkom orkestru, a ja sam tada svirao u sastavu „Croate“. Tada sam počeo s radom s puhačima u Cvetkoviću gdje sam i danas. Sve je dalje išlo samo po sebi, onda su mi došli Stankovci, gdje sam sudjelovao u osnivanju orkestra. A kada sam došao u Centar za kulturu, samo godinu dana nakon toga, preuzeo sam i orkestar u Plešivici. No, to nije bio kraj – uslijedio je i poziv iz Lasinje, što je bila prava avantura. Pet godina sam putovao; srušen most često nam je otežavao put, pa smo putovali preko pontonskog mosta, a jednom čak i čamcima, cijelu noć. Moja motivacija uvijek je bila ista: očuvati vrijednu tradiciju koju njeguju vatrogasna društva, tradiciju koja bez pravog vodstva ne bi mogla opstati.
Što biste za kraj poručili djeci koja danas rade svoje prve glazbene korake?
I danas radim s njima u Domagoviću. Izazovi su veliki, djeca danas imaju toliko toga na raspolaganju. Oni koji rade s njima zato ne smiju svom radu pristupati kao poslu. To je poziv, čista ljubav. Tko se toga ne drži, danas će teško uspjeti prenijeti ljubav na djecu. Zato bih poručio svim nastavnicima: radite kao profesionalci, ali u duši budite amateri! Radite srcem!
© 2025. Grad Jastrebarsko